Odjednom se pojave ljudi koji nemaju ista maštanja i razmišljanja kao ti. Pojavi se neko sa ciljem da sruši tvoju sreću. Samo puhne i ona se sruši. Poput kule karata. I ko zna.. Valjda ljudi nisu navikli da budu sretni zbog tuđe sreće. Ako oni nemaju sve, pobogu, zašto bi neko drugi imao? Da li je to ljubomora, zavist ili nešto sasvim deseto, nikada ne možemo biti u potpunosti sretni. Izgleda da ljudi danas žive sa ciljem da zagorčaju tuđi život. Kao da je tako teško biti čovjek, pa pomoći, a ne odmoći. Zar je tako teško ljudima vidjeti nasmijana i ispunjena lica, srca koja vole i žele? Zar je tako teško biti nekome prijatelj, a da ne tražimo nešto zauzvrat?

Da me je neko, prije par godina, upitao da li vjerujem u prijateljstvo među svima nama, onako naivno i iskreno, odgovorila bih da vjerujem. Ali, danas, ljudi koje sam smatrala poput porodice, bili su ti koji su prvi stali na put mojoj sreći. Koji su mi je otimali iz ruku, tjerali me da pokleknem pred svojim ciljevima i željama. Ti isti ljudi su dopustili da ljubomora i zavist prevlada nad prijateljstvom. Ti su ljudi bili razlog mojih suza.
Ali, kako Meša Selimović jednom reče:”U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju sjećanje..”, tako obično i bude. Svemu se na kraju sjetno osmijehnemo. Bilo je šta je bilo. Neka je. Njima na dušu ide ta mržnja, ne meni.

Ja se ipak odlučujem za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali, ljubav je ta koja oplemenjuje. I ljepše je.. I tako sve ima više smisla. I smrt. I život. I sve.

‘Da li ti je ta osoba mnogo
značila?’,pitao je.
‘Da’ rekla sam, ‘bila je najlepši deo
mene.’
I znaš, dragi, nisam mislila na tebe…
Mislila sam na sebe, na osobu koja sam
bila i na ovo što sam postala. A, ipak,
nastavila sam da žmurim. I do danas
nisam skupila snagu da pogledam u
ogledalo. Jer, šta bih mogla da kažem
tim tužnim, izgubljenim očima koje me iz
njega gledaju? Koje opravdanje imam
što sam ubila snove te devojčice? Koje
opravdanje imam što sam ubila sebe?!